Zefra - udruga civilnog društva iz Pregrade

Kada smo dobili karte i znali da ćemo ući

U Nurnberg je išla ekipa Zefraša: tajnik Hrvoje, članice Dijana i Snježana te moja malenkost. Išli smo autom samo na jedan dan jer smo karte dobiti tek u petak pa nismo stigli angažirati smještaj (a imal sam i ispit u ponedjeljak u 9 kojeg sam pal). Ima 650 km u jednom smjeru, a krenuli smo u 2 ujutro.

Prvi zanimljiviji događaj je odlazak na wc-u Austriji. Ne zafrkavam, ušal sam u wc za veliku nuždu (broj dva). Odmah je potekla voda. Nisam obraćal pozornost. Kad sam završil sa "kaki-dudi", pokušaval sam povući vodu. Nikak... Bilo me je špot pustiti tak "neurednu školjku" koja je prije moje upotrebe bila blistava. Si mislim, kaj bum sad? Čim sam otvoril vrata potekla je voda i u tom trenutku ugledam pločicu koja piše da je kvaka povezana sa puštanjem vode. Naravno, otvorio sam i zatvorio nakon toga nekoliko puta. Nakon novih 100 km susrećemo gastarbajtera Josipa na benzinskoj stanici u Austriji kada smo odlučili popiti kavu. Josip je sigurno original iz Bosne i sluga je čistoće i higijene. Nakon što nam je ispričao kako su Srbi koji su se vraćali iz utakmice protive Argentine (0-6) bili pokisli te zvali svog trenera Petkovića - Šestkovićem. Na kratko je proradila i granica Austrije sa Njemačkom (koja inače više ne postoji za osobne automobile), a carinicima je bio zadatak pregledati karte i torbe. Mi smo prošli "ko bebe", ali puno naših je sa strane vadilo obleku iz torbe i pokazivali graničnicima. Zgledalo je ko mali plac. Skoro smo ostali i bez benzina jer je razmak između dvije benzinske na potezu Regensburg-Nurnberg začuđujuće velikih 109 km. Kad smo stigli blizu Nurnberga nikak nismo mogli naći pravi ulaz u grad, ali navigatori Hrvoje i Snježana uspješno su nas odveli do stadiona nakon nekih nepotrebnih 30 km. Kad smo se parkirali bili smo kao u raju. Nakon jutarnje gimnastike, odlučili smo podignuti karte koje smo zbog kasne kupnje morali podignuti kod stadiona. Nakon toga imali smo dvije mogućnosti: otići u povijesnu jezgru Nurnberga sa besplatnim prijevozom ili u neki kafić. Pili smo neko pivo Tucher. Bravo za proizvođače... Tu smo se zadržali neka 2 sata uz nešto više pivkana. Malo smo se pozdravljali i slikali s našima i Japancima. Popili smo još jednu stoječki prije odlaska na stadion. Na stadionu imali različite karte. Hrvoja i Dijanu ispratili smo na plavu tribinu gdje je sve bilo plavo u japanskim bojama. Potom sam odveo Snježanu do ulaza na crveni sektor pokraj vip loža. Na posljetku morao sam oko cijelog stadiona da bi stigao do svog žutog sektora.

Tamo sam odmah upoznao svog susjeda koji je bio iza mene. Zvao se Masa. Kaže da više godina živi u Njemačkoj, rodom je iz Fukuoke i misli da je Hidertoshi Nakata najbolji igrač Japana. Vrlo tih i pristojan momak, izrazito niskog rasta (kao i svi Japanci koji su visoki u prosjeku možda 150-155 cm). No, kad je počela utakmica, Masa je počeo urlati kao da ga vode na lomaču. Naime, njihovo navijanje svodi se na vikanje "Nippon" ili na kreštavo vrištanje poput curica za boy bandom. Navodno postoji čak i navijačka pjesmica, ali Masa je nije znao. U blizini je sjedio i Aljoša Asanović, no nisam uspio snimiti zajedničku fotku. Najviše nas je rastužio Srnin promašaj, ali nismo bili pretužni. Krenuli smo doma i 24 sata kasnije bilo smo na domaćem gruntu...