Zefra - udruga civilnog društva iz Pregrade

Brandeburška vrata

Gost kolumne sa pričama o Berlinu je vjerni navijač Zvonimir Rupić. U ovom tekstu je on ja.

Krenuli smo iz Zagreba nas petero, bratići, dva frenda i ja (Rupić). Na Maclju sam nam dragi janezi prekontrolirali cijeli kombi i garderobu nekoliko puta. Hvala im jer smo tada znali da smo stvarno sve ponijeli. Čak smo pronašli i bocu pelinkovca. Punu. Do Berlina smo putovali nekih 10-11 sati uz pohvale šoferu Peri koji je sam potegnuo tih 1050 km. I tad smo se u Berlinu, gradu sa nekih 4 milijuna stanovnika vozili oko 90 minuta tražeći hostel uz pomoć karte iz 1974 na kojem je ucrtan i Berlinski zid. I našli iako te ulice ni nema na tom zemljovidu. Nakon što smo se smjestili počel je party. Stigli smo dva dana prije tekme i nakon nekoliko osvježenja krenuli prema Fan festu koji se nalazio u blizini Brandeburških vrata . Na Fan fest ulaz je besplatan, tamo se okupljaju navijači svih država pa i domaćina. Nažalost unutra se ne smije nositi nikakav napitak, pa smo sve Coca Cole, Fante i Schweppes morali popiti prije ulaska. Iznenadio nas je broj Brazilaca koji su neprestano plesali ponajviše sambu. Razočarani smo bili i minimalnim brojem Hrvata. Tamo smo upoznali razne đevojke iz Njemačke, Brazila, Bugarske, Engleske i tuo. Pošto nas je bilo 20-ak Croata pjevanjem smo nadglasali ostale, ali sam ostao bez glasa. Joj da, taj prvi dan smo hodali doma dobrih sat vremena pošto smo išli dva koraka naprijed, jedan nazad tzv. cik-cak hod.

Ujutro smo se vratili kad su drugi išli na šiht (na njemačkom posao). Probudili se oko podne i navalili na doručak za 5 Euro, trpaj sine koliko možeš, a mogli smo... U 15 sati počela je tekma Australija gegen Japan. Gledali smo u hostelu sa drukerima tih repki. Nakon što je Japan poveo curice iz zemlje japanki su vrištale. Kad je Australija izjednačila u 85. minutu svi smo skočili osim kosookica jer smo i mi željeli remi. No, dva pogotka Aussia na kraju pokvarili su nam ugođaj. Nakon toga smo skoknuli u dućan "Kod Vijetnamca" koji je imao cugu jako jeftino. Možda čak i počnem švercati... Navečer, šetali smo Berlinom i primijetili puno veći broj naših. Pošli smo u Karlovačko korner, gdje je nastupao Miroslav Škoro. Bilo je prenapučeno, a pivo 2 Eura. Upoznali smo ljudi iz svih krajeva Hrvatske: Osijek, Split, Zagreb i manjih mjesta. Bilo je super, palile su se baklje, a njemački policajci iznenadili su nas sa svojim miroljubivim pristupom. Malo smo se opametili pa smo uzeli taxi do doma za malo para.

Doručak. Ubijanje. Vijetnamac. Alkohol. Miksanje. Odmah u grad. Danas je tekma, naša tekma. Provjera da li smo svi uzeli karte. Kad smo krenuli ne znam zbog čega, morali smo na WC. Odlučili smo se za hotel od 5 zvjezdica, znate onakav kak veliju da imaju djelatnika koji vam briše guzicu. I da ne ispadnemo luzeri, naručili za nas 4 rundu koja se sastojala od 1 male pive za 7 Eura. Putem smo skandirali i konjima: Ronaldinho, Ronaldinho. Od stadiona smo bili uf, udaljeni sat vremena i išli smo podzemnom željeznicom uz vodiča Hrvata koji je Berliner. Svaka mu čast, nije imal kartu, ali odveo nas je drito do stadiona. Ostalo je povijest. Doći na stadion stvarno je bil nezaboravan osjećaj, kada se pjevaju naše pjesme i naša himna. Naših navijača bilo je oko 30 000 tisuća. Euforija koja veže takvu utakmicu, adrenalin u tebi, ponos i trema kao da i sam igraš. Igrali smo dobro, no nije bilo sreće. Bili smo malo nesretni zbog Kake, ali ne i pretužni. Isplatilo se biti tamo jer je to doživljaj pa porazi i nisu toliko teški kao kod kuće...

Rutina. Trebao nam je to biti zadnji dan u hostelu, a mi smo željeli ostati još jedan dan no nije bilo slobodnih soba. Stoga je Ivan koji se zbližio sa gazdom dogovorio apartman u pola cijene. Tako bezbrižni igrali smo nogomet sa posuđenim loptama na travnjaku te se nakon toga okupali u fontani. Nismo bili nekulturni, vidjeli smo da to rade i domaći. Tu večer, Nijemci su se kvalificirali za osminu finala, pa smo htjeli vidjeti kako oni slave. Bili smo pomalo razočarani jer je kod nas mnogo veća fešta čak i kad izgubimo od Brazilaca ili Francuske. Tu večer izgubio sam ključ od apartmana i nisam mogao ući. Tako sam bio osuđen boraviti kod Kurda na štandu s Ircima i dočekati 11 ujutro da ovi moji izađu iz apartmana. Počeli smo se spremati i krenuli prema doma... 4 nas je krenulo, a 4 ostalo. Nakon sat vremena vožnje po Berlinu bratići nas zovu: "Gdje su vam putovnice?" Polazak, drugi put je bio uspješan i sretno smo stigli u pola 6 u Pregradu.

Austria und Switzerland wir sehen uns am Euro 2008....